Ljeto u Sevilli

Ljeto u Sevilli

Znaš Marie,nisam ti dugo vremena pisala...Da li sam ti ikad ispričala priču o onom ljetu u Španiji.Znaš ono vrelo ljeto kad sam otišla posjetiti tetku u Sevilji...možda si se sjetila.Nikad ti nisam ispričala šta se sve zbilo tog ljeta,mada nisam ni htjela,nisam mogla ustvari...
Španija je te godine bila lijepa.Svaki dan budila bih se uz sunce i lijepi vrijeme.Noći bi bile izuzetno ugodne i tople,pune zvijezda.Voljela sam Španiju,i tetku.Voljela sam biti tu,osjećala sam se,ne znam nekako ugodno.Kao mala stalno bih dolazila tetki iz Francuske pa sam na svu sreću i naučila malo španskog.Čuj nije to bilo za pohvalit se ali bolje išta nego ništa.Ljudi u Španiji bili bi izuzetno ljubazni.Sa svojom rođakom Mariom svake noći bih otišla šetati i kupiti sladoled.Ona bi uzela vaniliju a ja ananas.Šta znam voljela sam taj okus.Jedne noći dok sam sa Mariom sjedila na klupici,gledajuć more prišao mi je mladić.Izuzetno visok,crn kao noć,i neizmjerno zgodan.Dobacio mi je par riječi na tečnom španjolskom.Glas mu je bio dubok,a pričao je brzo...Primjećivala sam ga i prije.Sjedio bi na klupi.Uvijek sa nekim papirima i olovkom u ruci.Bio je umjetnik.Ušla sam u razgovor sa njim.Bio je opušten,pitao me odakle sam,kako se zovem...a ja sam mu odgovorila da se zovem Luna.Osmjehnuo se,a ja onako zamalo nisam doživjela srčani udar,Luna ponovio je,to znači mjesec.Da znam tetka mi je dala to ime,rekla sam.Znaš ja kada sam usamljen gledam u mjesec...Smiruje me.
Svaku noć bi Antonio,tako se zvao,pričali,družili se i uživali.Nikada nisam mislila da bi Antonio mogao izvrnuti moj svijet naopačke.Kliknula sam na Antonia već prve noći a da nisam to ni znala.On nikada nije pokazivao nikakve znake ljubavi,zaljubljenosti.Pričali bismo stalno,o svemu...Ja nisam znala ko je on.Skrivao je nešto,i bio je misterija.Jaka misterija.Nikad ga ne bih vidjela da po danu šeta ulicama,niti bi ga slučajno srela bilo gdje...samo uvečer,oko 11 sati bio bi tu...na plaži.Na tom mjestu.
Rekao mi je da mu se sviđaju moje oči,i da bi se mogao izgubiti u njima,dok su njegove bile crne,izuzetno crne...crna tama...Nikada nisam mislila da Antonio osjeća išta prema meni.Zadnju noć,kada sam trebala da se vratim u Francusku,dao mi je papirić na kome je pisalo nešto portugalskom,pošto mu je mama bila iz Brazila.Strpala sam taj papirić i otišla...prošlo je tri godine,i ponovo sam pronalašla taj papirić.Prevela sam ga i  pisalo je;"Mjesečevim se djetetom zovi,ali gle čuda ljepša si od njega...Ušla si mi u srce i začarala ga.Pogodi šta,Luna ja te volim."
Svijet mi se okrenuo za 360°...Nikada u životu više nisam srela Antonia.Voljela sam ga.Ali sam otišla.Željela sam ga naći,pričati sa njim ali
on je za mene i dalje ostao misterija.
Luna...


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga